Međugorje...

To malo mjesto, koje pruža toliku toplinu,ljubav,mir, zadovoljstvo , povezanost....
Mogla bih tako nabrajati do beskonačnosti.
To je mjesto gdje se naša Majka ukazuje i donosi nam poruke već 26godina.


A ovo je moja priča...

Davno prije već sam čula o Međugorju.
Znala sam da je to svetište i mislila sam da je vjerojatno kao i svako drugo.
Čula sam da se tamo ukazala Gospa na nekom brdu i da se sada tamo ljudi penju bosi i tako hodočaste Gospi za neku milost, zahvalu , molitvu,nakanu.
Ali sve to što sam znala bilo je jako površno i sada tek vidim da ustvari nisam ništa ni znala.
Željela sam tamo otići jer sam i prije sa svojom obitelji odlazila u svetišta i to najviše u Mariju Bistricu,skoro svake godine..
Kada sam u svom gradu vidjela jeftinu i dobru ponudu na jedan dan u Međugorje sa jednom turističkom agencijom odlučila sam da odemo dečko i ja.
I tako smo i otišli. Sve je to bilo samo jedan turistički obilazak svetišta , u kojemu je bio naglasak ne na molitvi, Bogu, Gospi , već na građevinama, krajoliku.
Kada smo došli u Međugorje sve je to bilo kao da na brzinu moraš nešto obaviti tek toliko. Na brzinu odi na Križevac, pa na Podbrdo(ili ti brdo Gospina ukazanja)i onda brzo da krenemo doma da još putem možemo vidjeti neke građevine ili tako nešto.
Kada je nas par čulo da nećemo otići ni na misu pobunili smo se, voditeljica misu nije imala u planu, ali na kraju nam je ipak dopustila da odemo.
Sve u svemu bilo mi je tamo lijepo iako sam bila preumorna,ali nisam ni razmišljala o tome da mi možda Međugorje može pružiti nešto puno više.
I tako sve dok se nisam uključila u jednu molitvenu zajednicu Marana-tha iz Sigeta, Zagreb.
Kada sam odlučila otiči sa njima u Međugorje možda mi se činilo to što oni idu na 4dana predugo , ali kad sam otišla činilo mi se možda i prekratko.
Od tada moja slika o Međugorju se potpuno promjenila i ono što sam sa njima doživjela u Međugorju taj prvi put i ostala još 2puta što sam bila do sada sa njima to je nešto što se jednostavno može samo doživjeti ne može se opisati riječima.
Sa tom molitvenom zajednicom ja sam u Međugorju osjetila prvi puta toliku veliku Gospinu ljubav za nas sve, toliko sam plakala nakon ispovjedi u jednoj u nizu ispovjedaonica koliko ih tamo puno ima. Čula sam da ih tamo ima najviše na svijetu.
Nakon što sam se toliko isplakala jer mi je bilo toliko teško zbog mojih grijeha i svega onoga što se događa u svijetu,osjetila sam toliku ljubav i mir u srcu, toliku povezanost sa svakim čovjekom koji je bio toga trenutka tamo samnom i sa svim ljudima širom svijeta.
Tamo sam vjerojatno prvi puta u životu spoznala da smo svi mi brača i sestra jednoga nebeskoga Oca i Majke.
Tek tada sam doživjela što uistinu znači iči bosih nogu kod Gospe. Shvatila sam da nam Gospa svaki mjesec daje poruke da nas usmjerava u životu, i da te poruke trebamo slijediti i da je Međugorje Gospin dom već 26godina.
Vjerojatno mnogi ljudi još nisu doživjeli Međugorje na pravi način, a neki ga možda nikada neće ni doživjeti, jer možda misle da to nije za njih, da je to za nekog drugog čovjeka, neku drugu vjeru.Možda čak ni nevjeruju u ništa, pa tako ni u Međugorje.
Ali ako možete i imate priliku, čak i ako baš ništa nevjerujete odite tamo, jer to što će vam Međugorje pružiti to nećete nigdje na svijetu doživjeti.
Taj osjećaj kao da tamo vrijeme stoji, ta tolika ljubav koja se širi, mir u srcu, osjećaj da nikada , baš nikada nisi sam i da su ti svi ljudi braća i sestre taj osjećaj i doživljaj ja ne bih nikada i nizašto izbacila iz svoga srca.
Mogu reći da mi je Međugorje promjenilo život, na puno, puno bolju stranu.
Zašto ne bi i tebi?

Ovo što sam napisala je samo djelić moga doživljaja iz Međugorja jer o svom doživljaju iz Međugorja bih mogla još puno, puno pisati.